jump to navigation

OSVRT na 7 godina EPO-igranja 05/10/2017

Posted by pepoma in O autorici tekstova.
add a comment

Nakon 7 godina epo-igranja jedan kratki osvrt na uloženo i vraćeno u naše društvo, u naše nasljednike, u naše nade, u našu budućnost.

Za početak je stvoren EPO, maskota koja je djecu, uz voditeljicu, veselo vodila kroz radionice epo-igre svih sedam godina. Izradjen je četverogodišnji program ranog inovativnog odgoja i obrazovanja u formi tjednih radionica. Program svojim sadržajem, metodom i dikaktičkim materijalima prepoznataljivo razvija predvještine potrebne za uspjeh pojedinca u kasnijem službenom obrazovanju te uzima u obzir potrebe modernog tržišta rada. Ukratko te predvještine su: komunikacija, bogat vokabular, razvijeno uho tj. sluh za strane jezike, pažnja, koncentracija, logičko razmišljanje, pamćenje, mašta, koordinacija pokreta, motivacija, želja za znanjem, za stjecanjem novih znanja i vještina. Program konkretno uključuje:

  • Četiri godine sadržaja (preko 300 uglazbljenih pjesmica, pričica, recitacija, ritmova na 16 audio CDa i knjižica)
  • 4 metode pristupa i poticaja dječjeg razvoja ovisno o dobi i razvojnom statusu djeteta
  • 4 različita okvira didaktičkih materijala

Održano je jedno predavanje o važnosti i ključnim čimbenicima ranog odgoja i obrazovanja na konferenciji o odgoju i obrazovanju danas za sutra, u Sisku, u travnju 2017.

Ostvareno članstvo u američkom udruženju za rani odgoj i obrazovanje, NAEYC.

Kako su djeca znala reagirati na EPO-igru?

Prva tri dolaska uglavnom su prolazila suzdržano, kod roditelja u krilu, u presvlačionici, bilo je djece koja su jako i previše plakala. Nakon toga događala bi se mala čuda. Djeca koja su znala samo neutješno plakati, počela bi sa smiješkom sudjelovati. Djeca koja se nisu ništa usudila odjednom bi davali EPU peticu, počeli se kretati, plesati, crtati, pjevušiti, smješkati se, neki bi doma znali  reproducirati čitav sat. Djeca su rado dolazila i sretna odlazila s Epo-radionica:-). Djeca bi znala mjeriti vrijeme, dane u tjednu, prema tome kojim danom se ide na Epo-igru.

Kako su roditelji surađivali?

Bilo je potrebno uložiti puno vremena u pisane informativne materijale za roditelje, u kojima su navedene razni mogući oblici reakcija na prve susrete s maskotom EPO i na prve dolaske na program EPO-igre. Bilo je potrebno neobično često usmeno naglašavati da je ustrajnost u dolascima puno bitnija od sumnji roditelja, da je EPO nešto vrijedno, zato što je dijete “krivo” ili “loše” reagiralo kod prvih dolazaka. Oni roditelji koji se nisu mogli uživiti u EPO-igru , kojima je dječje društvo smetnja ili nedovoljno dobro društvo, u pravilu nisu mogli ustrajati u dolascima. Neki bi ipak poslali svog partnera, kad bi shvatili da njihovo dijete jako voli EPo-igru i kad bi sami uvidjeli da se dijete jako lijepo razvija, da svakim dolaskom na EPO postaje naprednije od svojim vršnjaka, čak i od starije djece. Mnogi očevi uživali su u dolascima na Epo-igru jer su tamo naučili kao se fora igrati sa svojim djetetom.

Mnogi roditelji puštali su svojoj djeci CDove kod kuće više puta na dana ili više puta u tjednu. Mnogi roditelji su naučili ohrabrivati svoju djecu da se usude isprobati nešto novo, nešto u čemu se ne osjećaju sigurno, nešto što još ne mogu. Naučili su poticati svoju djecu da se usude vježbati i razvijati se, do te mjere da onda još nešto novo mogu i znaju. Mnogi roditelji su naučili pohvaliti svoje dijete kada se ono usudilo krenuti, nešto napraviti bez obzira na rezultat, naučili su primjećivati i pozitivno komentirati dječji trud i napredak.

Najviše od svega roditelji bi voljeli gledati svoju djecu kako rastu i razvijaju se u pametne, radoznale glavice, veselu, spretnu, komunikativnu i društvenu djecu, zanimljivu drugoj djeci i odraslima, djecu koja puno toga primjećuju oko sebe, interesiraju se za mnoga područja, žele napraviti, žele znati, hrabra su, djecu koja vole ići na EPO.

Reakcije poznika na informaciju o kraju Epo-igre

Kada je EPU došao kraj neka djecu su ovako reagirala: “Zašto više nema EPA, zar teti P više nije lijepo s nama?” ili “Ja neću jesti da ne prerastem EPO-igru”.

Kako se EPU približavao kraj, neki roditelji su izražavali veliko žaljenje:”To je šteta za Hrvatsku, pa takvih programa nema kod nas!”; “EPO-igra je kulturno blago u malom”; “Jako smo tužni. Što ćemo mi bez EPA?”; “Jako, jako nam je žao, ali vas razumijemo.”

A zašto je EPU došao kraj?

Pa nije to kraj! EPO-igra će ostati vječno u srcima i glavicama polaznika EPO-igre. To je ono što nam je bio cilj, stvoriti nove generacije koje svojim primjerom svjedoče da se može postići više, bolje, samo ako se djeci pristupi drugačije, kvalitetnije, onako kako naša djeca to zaslužuju.

Dug je još put

Dug je još put do srdaca i glava naših starješina, naših političara, profesora, asistenata, pedagoga i inih koji su profesionalno odgovorni za našu djecu, za buduće generacije.

Krenulo se pričati, demonstrirati, počelo se s reformom, pa stalo, pa bi se opet krenulo. Dok mi čvrsto ne odlučimo da ništa od reforme ako se mi sami ne promijenimo, dodatno izgradimo, dotle će svi dosadašnji vjerni EPO-igrači i -igračice biti rijetki živi primjeri i podsjetnici na to kako bi trebali i kako se može:-).

Neka EPO i EPO-igra žive vječno!

 

 

 

 

 

 

Na programu EPO1 za bebice do godine dana, bebe koje bi se uključile u prvih 6 mjeseci života, razvijale bi se neovisno o tome koliko bi roditelji ulagali po EPO metodi u svoje dijete kod kuće. Svakim dolaskom na epo-igru one bi vidljivo napredovale u komunikaciji, interakciji, imale bi izraženiji osmijeh i sve češće bi pokazivale oduševljenje za sve što bi bilo na programu. Koristile bi svoje ekstremitete, motoriku aktivnije i svjesnije, ciljano kao bi EPU  dale peticu, da nešto prime u ruku, da nešto dotaknu, pomiriše, dohvate, probaju. Razvoj govora tj. početna upotreba govornog aparata događala bi se za vrijeme sata u dobi kada se takav vid komunikacije ne očekuje od beba. Beba ima 7 mjeseci i nakon što uoči sliku svinje beba izgovori vrlo visokom frekvencijom riječ “SVINJA”. Roditelji koji bi kod kuće puštali djeci CDe redovito bi se hvalili da, ako je beba razdražljiva, plačljiva i ne bi je mogli umiriti, pustili bi EPO-CD i beba bi se u hipu umirila.

Advertisements

EPI – EPI – EPI 06/05/2010

Posted by pepoma in 1) Što je EPI?, EPI -EDUKATIVNO POTICAJNA IGRA.
add a comment

EPI – Što je EPI?

EPI je edukativno poticajna igra za djecu u prve tri godine života. Svaka od prve tri godine života ima svoje specifične razvojne karakteristike koje se kroz edukativno poticajnu igru pokušavaju naglasiti i iskoristiti. Ovaj program je nastao prema najnovijim spoznajama o razvoju mozga zdrave djece. Također se temelji na iskustvenim spoznajama iz područja razvoja ljudskog potencijala vodećih svjetskih stručnjaka sa tog područja.

 Ključ poticaja u prve tri godine života jest da se počne što ranije a to znači čim se majka i beba oporave od poroda, negdje otprilike sa dva mjeseca.

Svaki poticaj ima ograničen rok trajanja tj. vremenski period  u kojem ga je jedino moguće i ima smisla izvesti . Kada taj ograničen vremenski period prođe a sistematski poticaj je izostao, sve se prepušta slučaju tj. talentu. Plastično predočeno: ako dijete niste poticali u određenim smjerovima, u pravo vrijeme ili bolje reći na vrijeme, nego ste ga pustili da dijete nešto samo otkrije ili ne otkrije, tada dijete obično razvija one talente koje mu se nameću iz okruženja u kojem živi i gena koje je naslijedio. Tada ste mu odsjekli grane sa kojih bi možda dijete kasnije moglo ubirati plodove.

Ako dijete ciljano i strukturirano potičete u što više smjerova u ključne prve tri godine života onda ste mu poklonili puno širi spektar mogućnosti koje može iskoristiti tijekom čitavog života. U protivnom ljudski mozak zakržlja i to nepovratno.

Svako novorođeno dijete ima potencijal da bude Albert Einstein ili neki drugi još veći genijalac svog vremena. Na nama odraslima ostaje da djetetu stvorimo uvjete kako bi djetetov mozak mogao ostati aktivan u što većoj mjeri. Na početku, u te ključne prve tri godine najizraženije, ljudski mozak testira sam sebe i odlučuje, ovisno o informacijama koje dobiva, ovo trebam, ovo ne trebam, ovaj dio mozga trebam i dalje, s ovim dijelom mozga ne znam što ću, ne treba mi, neka zahiri, neka se ugasi. I tako malo po malo, od super moćnog računala ostane eventualno neki jeftini ručni kalkulator, ako i to.

Ukratko, zato je važno da baš u prve tri godine što više potičemo rad djetetova mozga.

KARAKTERISTIKE EPI PROGRAMA 06/05/2010

Posted by pepoma in 2) Karakteristike EPI programa, EPI -EDUKATIVNO POTICAJNA IGRA.
add a comment

Program je organiziran po dobrim skupinama.

Program 0-1 jest namijenjen samo bebama do prvog rođendana i nije ga potrebno nadoknaditi ako je dijete već navršilo godinu dana. Cilj programa jest poticaj ravnoteže, puzanja, vida, sluha, jezika i komunikacije.

 Program 1-2 je namijenjen prvenstveno jednogodišnjacima ali i dvogodišnjacima koji taj program još nisu apsolvirali. Cilj programa je poticaj govora, pažnje i koordinacije pokreta.

 Program 2-3 je namijenjen dvo- i trogodišnjacima koji su prošli program za 1-2. Cilj programa jest poticaj na razmišljanje i otkrivanje prirodnih zakonitosti koje nas okružuju, komunikacija, ponašanje u grupi.

 Svaki program ima popratni sadržaj u formi 4 knjižice i 4 CD sa pjesmicama koje se izvode na satu. Poželjno je aktualni CD slušati kod kuće barem 4-5 puta na tjedan. To služi kao priprema za sat. Također se preporuča čitati aktualne pjesmice jednom dnevno.

KAKO i ZAŠTO JE NASTAO EPI? 06/05/2010

Posted by pepoma in 3) Kako i zašto je nastao EPI?.
add a comment

Idejni začetnik i kreativac programa je Petra Pompe Mandarić, rođena 1974. u Zagrebu, Magistra socio-ekonomskih znanosti sa Fakulteta Karl-Franzens u Austriji, majka 2,5-godišnje Franke i 10-mjesečnog Roberta; ujedno i autorica ovog bloga.

 EPI sam osmislila jer sam primijetila da moja djeca od poticaja koje im nudim izuzetno intelektualni i fizički profitiraju, što prepoznaju svi koji žele i koji se sa njima druže. Željela sam konkretizirati ideje, iskustvo i znanje koje sam stjecala kroz studij, na poslu i u slobodno vrijeme. EPI je također nastao jer me zanima pomicanje granica ljudskog uma u najpozitivnijem smislu. Zanima me kako presjeći neki začarani krug, i kako jabuka pada dalje, puno dalje od stabla.  Još me zanima jezik kao sredstvo komunikacije te kako jezik utječe na dinamiku društva u kojem se taj isti jezik koristi.

 A EPI sam osmislila zato:

–         da što više djece dobije priliku da ostanu pametne glavice

–         što su pametna djeca zanimljiva i odraslima i drugoj djeci

–         što je znanje važno i neophodno

–         što učenje treba biti veselje i užitak a nikako ne gnjavaža

–         da odrasli dobiju priliku upoznati skrivene potencijale u djeci

–         da odrasli počinju djecu ozbiljno shvaćati od najranije dobi

–         da stvorim priliku za ugodno i korisno druženje

–         da stvorim priliku za pozitivu, nježnost, veselje i napredak

–         što sam htjela stvoriti nešto vrijedno ne samo za moju djecu nego za svu drugu djecu s kojima će se moja djeca moći igrati, skupa odrastati i jednog dana možda zajedno raditi.

–         što sam mnogo toga proučila, naučila, iskusila na području pomicanja granica ljudskog potencijala

–         što osjećam djecu i volim njihov čist, smiren i iskren pogled

–         što se u mom životu sve nekako poklopilo da se EPI uspije realizirati

KADA POČINJE EPI? 06/05/2010

Posted by pepoma in 4) Kada počinje EPI?.
add a comment

KADA POČINJE EPI?

DEMO RADIONICE počinju POČETKOM DEVETOG mjeseca 2010.  u Zagrebu.

TJEDNI PROGRAMI počinju SREDINOM DEVETOG mjeseca 2010. u Zagrebu.

 PREDBILJEŽBE se vrše već sada na EMAIL: epi-upisi@hotmail.com

 Molim Vas da prilikom predbilježbe ostavite slijedeće podatke:

–         Vaše ime i prezime,

–         Ime i prezime djeteta/djece

–         Datum rođenja djeteta/djece

–         Mjesto stanovanja, gradska četvrt

–         Broj telefona

 Za sve ostale informacije i pitanja, molim Vas kontaktirajte me putem maila: epi-upisi@hotmail.com

 Vidimo se 🙂

Uživajte,

Petra Pompe Mandarić
p.s. NOVA WEB stranica samo za EPI program je u izradi.

KUĆNI ODGOJ NIJE SVE 29/01/2010

Posted by pepoma in 1) Što se sve smatra odgojem?, KUĆNI ODGOJ NIJE SVE.
add a comment

Kad razgovaram o odgoju često čujem onu staru svima dobro poznatu izreku da za sve postoji škola samo ne za roditeljstvo. Mene ta izjava iz početka, kada sam i sama postala roditelj, pomalo zbunjivala, onda me počela smetati dok me nije na kraju počela zabrinjavati. Iz mojeg iskustva u Zapadnoj Europi odgoj ne završava već započinje na kućnom pragu. Roditelji se uključuju u izbor škole i djetetova okruženja, osiguravaju svojoj djeci uvjete da se u danom okruženju nose sa očekivanjima i kriterijima koji tamo vladaju. Institucije poput vrtića, škola, sportskih i raznih drugih udruženja, u koje su djeca uključena, su ti koji definiraju pravila ponašanja tipična unutar svoje institucije. Oni rade na tome da djeca nauče kako primjenjivati ta njihova pravila dok su u njihovoj ustanovi. Od roditelja se očekuje da razumiju i podržavaju te kriterije ponašanja. U današnje vrijeme je i na tržištu rada jako važno moći se prilagoditi kriterijima vladanja na radnom mjestu, u određenoj tvrtki. Evo jednog konkretnog primjera:

 Jedna svjetska IT tvrtka izrasla je iz garaže u kojoj je posao pokrenut, zahvaljujući upravo internim pravilima ponašanja. Njezini su se osnivači na samom početku dogovorili i osmislili kako se odnositi prema sebi ravnima, podređenima, nadređenima, kako prema novcu, kako prema partnerima, klijentima itd. Ta pravila su smatrali kulturom ponašanja svoje tvrtke. Očekivalo se od svih djelatnika da se ponašaju u skladu sa njima. Smatra se da je tvrtka narasla do globalnih razmjera ne zbog dobrih proizvoda ili dobroj marketinga već upravo zahvaljujući internim pravilima ponašanja koja su bila svima poznata i kojih su se svi pridržavali.

 Ovim primjerom želim naglasiti da djelatnici te tvrtke nisu birani prema kriterijima kućnog odgoja nego po tome da li mogu raditi u skladu sa kriterijima koje nameće kultura ponašanja baš te tvrtke. Ako se dogodi da promijene poslodavca i počnu raditi u nekoj drugoj tvrtki, opet se očekuje da se prilagode internim pravilima nove tvrtke. Bitno je dakle, moći se prilagoditi različitim očekivanjima i različitim oblicima ponašanja. Ako pogledamo kako roditelji od malena u različitim zemljama na Zapadu pripremaju svoju djecu na takve zahtjeve poslovnog svijeta, vidjet ćemo da roditelji ni blizu nisu jedini ili glavni odgojitelji svoje djece. Tu ulogu aktivno preuzimaju institucije poput vrtića i škola, kojima je to jedna od bitnih zadaća.

Primjer iz Engleske 29/01/2010

Posted by pepoma in 2) Primjer iz Engleske, KUĆNI ODGOJ NIJE SVE.
add a comment

U Engleskoj se, na primjer u višim slojevima društva, smatra da roditelji ne mogu sami pružiti djetetu dovoljno dobar odgoj stoga djecu između šest i deset godina šalju u udaljene internate gdje djeca provode djetinjstvo bez roditelja. Roditelje smiju vidjeti samo za praznike i iznimno nedjeljom. Tamo su djeca okružena bezbrojnim mogućnostima za bavljenje sportom i svim mogućim oblicima slobodnih aktivnosti, okružena su divnom prirodom i učiteljima. S takvom djecom, sada odraslim ljudima, imala sam prilike surađivati. Svi imaju neku vrstu traume od takve vrste discipline, od odgoja od strane učitelja, trenera i voditelja internata. Jedna kolegica više npr. ne može jesti feferone jer kad je bila u internatu, ako nisu bili dobri, učiteljica ih je tjerala da za kaznu jedu ljute feferone.

Drugi primjer je kolega, koji je uspješno završio fakultet, uspješno je osnovao svoju tvrtku i zasnovao vlastitu obitelj. Na dane provedene u internatu prisjeća se sa sjetom, ponekad i dan danas nedjeljom tamo odlazi na izlet. Uglavnom, te godine su mu bile najljepše u životu. Ne bi volio imati djecu, za njega je jedno dijete – „ako baš mora biti“, dvoje nikako, a troje -opća katastrofa. Zanimljivo je naglasiti da je on jedno od četvero djece uglednog liječnika. Svo četvero djece je išlo u isti internat. Samo jedno dijete od četvero djece ima vlastito dijete, ostali ili ne žele ili ne mogu imati djecu.

Primjer iz Francuske 29/01/2010

Posted by pepoma in 3) Primjer iz Francuske, KUĆNI ODGOJ NIJE SVE.
add a comment

U Francuskoj sam imala priliku upoznati obiteljski život Francuza. Jedni su svoju djecu poslali u privatne škole, uglavnom zato što se tamo bolje jede, zato što su prostorije ljepše uređene, imaju kvalitetniji inventar ali i zato što tamo idu druga djeca čiji roditelji također brinu o njihovoj budućnosti. Drugi su svoju djecu slali u privatne škole jer su tamo imali mogućnost cjelodnevnog boravka. Tamo se djeca treniraju u svim smjerovima: počevši od discipline, izdržljivosti, preciznosti do lijepog ponašanja. Ona djeca koja ne postižu odgovarajuće rezultate moraju otići u druge škole jer im kvare prosjek škole. Naime tamo postoji rejting ovisno o bodovima koje njihovi učenici ostvaruju na maturi. Bolje škole se smatraju one u kojima djeca ostvaruju bolje rezultate.

Dobar rezultat na maturi znači da se mogu upisati na one fakultete koji su elitni ne samo po uglednim profesorima i programu nego i po broju studenata na godini. Elitniji fakulteti imaju po dvjestotinjak studenata na godini dok oni masovni imaju stotine ako ne i tisuće. Nadalje ako završite elitni fakultet, imate velike šanse dobiti dobro plaćen. Ako ne, morati ćete se zadovoljiti sa crkavicom i od nje preživljavati. Ustvari vi kroz to svojoj djeci onemogućujete ulazak u „dobro društvo“.

Primjer iz Austrije 29/01/2010

Posted by pepoma in 4) Primjer iz Austrije, KUĆNI ODGOJ NIJE SVE.
add a comment

U Austriji na primjer, djeca koja pohađaju privatne škole govore čisti njemački bez naglaska, što se opet u višim krugovima cijeni. Ponekad je, identiteta radi, važno pokazati austrijski naglasak, ali uglavnom čistoća jezika slovi kao svojevrsna čistoća uma. U Austriji je također izuzetno važno imati neku titulu: mr, dr, dipl ing, itd. Ako imate odgovarajući titulu biti ćete bolje posluženi od restorana u kojem ste rezervirali stol do hitne liječničke službe. Ako na jednom od austrijskih fakulteta diplomirate sa samim peticama, na promociju vam dolazi predsjednik Austrije odati počast!  

Još je važno naglasiti, da je u Austriji samostalnost jako na cijeni. Djeca se osamostaljuju najkasnije kada odu na fakultet. Pri tome želim naglasiti da se ne samo iseljavaju iz roditeljskog doma u neku studentsku sobu nego se i financijski osamostaljuju. Gotovo da nema Austrijanca studenta koji sa strane ne pokušava bilo preko praznika bilo kroz godinu zaraditi džeparac. Nikad neću zaboraviti jednu kolegicu kojoj je bilo silno neugodno što su joj roditelji kupili auto nakon što je položila vozački. Naravno nisu joj kupili novi auto već neki prastari. Za nju bi društveno prihvatljivo bilo to da si ona sama kupi auto kada zaradi na njega. Toliko o društvenim vrijednostima i odgoju u Austriji.

Primjer iz Njemačke 29/01/2010

Posted by pepoma in 5) Primjer iz Njemačke, KUĆNI ODGOJ NIJE SVE.
add a comment

U Njemačkoj danas postoji puno alternativnim pravaca odgoja i edukacije kao što je Waldorfska škola, Montessori itd. koji zagovaraju neku vrstu opuštanja od željezne discipline po kakvoj je Njemačka bila poznata. Emocije su bile predstavljale smetnju pri redu, radu i disciplini. ž

Bilo kako bilo, za djetetovu budućnost tj. razvoj danas u Njemačkoj, prijelomna godina je četvrti razred osnovne škole. Tada učitelji pišu preporuke učenicima da se upišu u gimnaziju (tamo gimnazija traje osam godina) ili da izaberu nego proizvodno zanimanje kao stolar, zubni tehničar, tokar i sl. U konačnici se sve svodi na to da oni roditelji koji su i sami studirali razgovaraju sa učiteljima i inzistiraju na preporuci. Oni roditelji koji sami nisu studirali na tome ne inzistiraju i tako njihova djeca teško nalaze zaposlenje i uglavnom ne uspijevaju ostvariti sebe. Na neki način se može reći da roditelji dobrim ili lošim odnosom sa učiteljima odigravaju ključnu ulogu u osiguravanju kvalitetnog školovanja a kroz to i budućnosti svoje djece.